Dejana Radanovic

Dejana Radanović

Dejana Radanović je student završne godine osnovnih akademskih studija na Fakultetu umetnosti u Nišu, na odseku harmonike u klasi profesora Nikole Pekovića. Svojim velikim talentom, trudom i zalaganjem izdvojila se kao jedan od najuspešnijih studenata na Fakul- tetu umetnosti u Nišu, a ujedno je i jedan od najuspešnijih mladih umetnika, koji se zalaže za afi rmaciju umetnosti i kulture u Srbiji i inostranstvu. Tokom svog dosadašnjeg školovanja dobitnica je velikog broja nagrada i laureata, a rezultat njene posvećenosti i jedinstvene muzikalnosti je učestvovanje i osvojeno prvo mesto na 68. Svetskom trofeju harmonike, koji se održao 2018. godine u Viktoriji (Kanada). Imala je prilike da sarađuje sa najeminentnijim umetnicima iz sveta harmonike, a danas na kocnertnoj sceni nastupa kao solo izvođač i član kamernog sastava.

Kako ste se opredelili za umetnost i harmoniku?

Kao i većina dece koja bira neki od instrumenta, bez jasne namere i cilja, već iz ljubavi prema muzici, želela sam da sviram klavir. U to vreme, puno nas je imalo istu želju i iz meni nepoznatih razloga, mene su preusmerli na harmoniku. Tako se ispostavilo, kao puno puta do sada, da je baš to ono pravo i ono što je trebalo da se desi. Jednostavno su određene okolnosti uticale na to i ja sam zavolela harmoniku toliko, da danas, nakon svih ovih godina, mogu reći da je i ona zavolela mene. Put je neminovno vodio do ljubavi prema klasici, a profesionalni razvoj je tekao postepeno, kroz rad i upoznavanje svega što muzika, kao umetnost podrazumeva.

Koje osobine smatrate neizostavnim kod umetnika?

Umetnik bi trebalo, da pre svega poseduje radoznalost i želju za otkrivanjem ličnih potencijala i istraživanjem sopstvenih limita. Usko povezana sa tim je lična potreba da se kroz jezik umetnosti, izrazi najbolje što može. Možda bih kao prvo, istakla motivisanost. Motivisanost, podržana radom i vremenom koje pojedinac svesno ulaže u to. Umetnika, takođe, odlikuje i požrtvovanost. Dakle, trebalo bi da svoju umetnost plasira zarad višeg cilja. Istovremeno je viši cilj uvek povezan sa drugima, a umetnik, kao univerzalna i van vremenska ličnost, u krajnjem slučaju mora da stremi boljitku i da nepokolebljivom težnjom za usavršavanjem, upornim i istrajnim radom gradi sopstveni lik i karakter. Kroz rad na sebi i potrebu da deli svoju posvećenost sa drugima, umetnik može prerasti u vizionara! Ono što je neizostavno bitno jeste okruženje u kome se nalazi. Ako postoji razumevanje okoline ili, utoliko bolje, podrška i prepoznavanje tih kvaliteta, namere i ciljevi će biti određeniji i jasniji.

Zašto ste odlučili da studirate u Nišu?

Tražila sam mesto i klimu najbolju za sve ono što sam želela i negde verovala da mogu da postignem. Ovde sam prepoznala ljude koji su tu istu veru imali i bili spremni da mi u tome pomognu. I pre mene bilo je studenata koji su imali slične aspiracije i dolaskom u Niš bili na korak bliže svom ostvarenju. Oni su bili moji uzori, te sam ohrabrena njihovim postignućima sledila isti put. Imam veliku sreću da radim sa profesorom čiji su rezultati i iskustvo na zavidnom nivou. Njegova želja da svoje znanje prenese i nemerljiv entuzijazam, jesu ono što je meni potrebno. Na tome ću uvek biti zahvalna. Prof. Nikola Peković jeste jedan od mojih uzora i najveći razlog odluke da studiram harmoniku u Nišu.

Postigli ste visoke rezultate i ostvarili velike uspehe. Koje bi izdvojili?

Još u detinjstvu sam zavirila u svet takmičenja. Kao rezultat truda i rada uvek je dolazila nagrada, nekada veća, nekada manja, ali uvek jednako dragocena. Danas se uveliko polemiše oko toga da li su takmičenja potrebna i kako utiču na dečiju psihu. Rekla bih da je, meni kao detetu sve to bilo jako zanimljivo i da je predstavljalo jedan od načina da svoj rad i višesatno vežbanje mogu da predstavim drugim i dragim ljudima. Kroz moje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje prošla sam puno takmičenja. Bila sam u prilici da upoznam eminentne profesore i suočim se sa zdravom vršnjačkom konkurencijom. Rad na višem nivou i sa najvećom posvećenošću, kao i najozbiljnije i najznačajnije nagrade došle su u akademskim danima. Dobitnik sam prvih nagrada i laureata takmičenja kao što su: Accordeon fest – Knjaževac; Međunarodno takmičenje harmonika u Aleksincu; Dani harmonike u Beogradu i Eufonije u Novom Sadu. Najzapaženije dostignuće tokom celokupnog školovanja je učestvovanje i osvojeno Prvo mesto na 68. Svetskom trofeju u Viktoriji (Kanada), u novembru 2018. godine. Decembra 2018., dobila sam Pohvalnicu Fakulteta umetnosti u Nišu za izuzetne umetničke rezultate postignute tokom studiranja, koja mi izuzetno znači, jer predstavlja krunu mog dosadašnjeg rada. Pored takmičenja pomenula bih, meni izuzetno značajne događaje, koji se ogledaju u velikom broju održanih koncerata i pohađanje seminara kod najeminentnijih umetnika današnjice, kao što su Injaki Alberdi (Španija), Ander Teleria (Španija), Geir Draugsvol (Danska), Marko Ševarlić (Srbija/Nemačka). Moram da se pohvalim, da se od aprila 2019. godine moje ime, kao i dosadašnja aktivnost nalazi u knjizi Accordeon and world’s best contemporary accordeonists u izdanju Times Square Press-a (SAD). Svi ovi događaji imaju veoma važnu ulogu u mom životu. Pored uloženog truda i rada, nagrade i priznanja me stimulišu i vuku ka novim izazovima. Na svim tim takmičenjima, pored visokih plasmana, stekla sam mnogo novih prijatelja iz raznih krajeva sveta. Energija i entuzijazam koji tamo vladaju, predstavljaju veliku motivaciju i „vetar u leđa“ da sa više samopo­uzdanja uživam u svojoj profesiji.

     

Ko je uvek verovao u vas i vaš umetnički rad?

Ne mogu nikoga da izdvojim. „S kim si, takav si“ – možda je jedna od najuniverzalnijih istina. Imam veliku sreću da sam okružena ljudima koji vide i podržavaju ono najbolje u meni i sa kojima, pre svega, mogu da napredujem i učim i na profesionalnom, i na ličnom planu. Moja porodica je moje uporište, moj koren, moja luka iz koje uvek idem i u koju uvek mogu da se vratim. Njiho­va vera je izgradila moju. Oni su putokaz koji sam dalje pratila u odnosima i odabiru ljudi, od­nosno prijatelja. Volela bih da napomenem lepu atmosferu i prijateljske odnose koje smo izgradili na Fakultetu. U našim profesijama insistira se na indi­vidualnosti, ali ljudi kojima sam ja okružena uspešno odvaja­ju individualnost od egoizma i egocentrizma, otvoreni su i sr­čani. To je nezamenljivo i drago­ceno. Pomenula sam svog profesora, ali bih pomenula i svoju profesorku iz srednje muzičke škole Milenu Stojanović, koja je neizostavan deo mog razvoja. U govoru o dobrim stvarima, ve­rujem, ne može se preterati, pa bih sa tim u vezi htela da pome­nem i ljude koji vode Fakultet, i one koji rade u njemu. Najče­šće, onda kada nešto prestane da funkcioniše i kada se pojavi problem, vidi se vrednost rada koji je prethodio. Od studentske službe, koja je uvek otvorena za rešavanje problema i na raspola­ganju, profesora sa kojima sam u svakodnevnom kontaktu, do uprave i dekana. Sve su to ljudi koji veruju u mladost i koji su prema meni uvek bili otvoreni za svaku vrstu podrške i sarad­nje. Ovo je moja prilika da im se zahvalim!

Šta mislite o aktuelnim muzič­kim žanrovima?

Ovo je pitanje koje me uvek obeshrabri. Nisam u dovoljnoj meri upoznata sa tom popular­nom muzikom. Muzika je nešto što obogaćuje, muzika gradi čovekov duh, ona ga usmera­va, preko uživanja u njoj čovek obrazuje osećaj za lepo, formira mišljenja, stvara ideale, ljubav­ne i životne. Koliko je muzika su­štinski bitna za razvoj ljudskog uma i duše mislim da nikada nije suvišno govoriti. Filozofija koja prethodi popularizaciji muzike koja se danas svakodnevno kon­zumira, nije nešto čime se ba­vim. Govori se o profitu i suno­vratu ljudske svesti. Iz mog ugla, mladost, koja je učila da hoda, sada uči i da misli, oseća i deluje. Posle bolesti i siromaštva, borba za duhovno osnaženje i borba protiv emocionalne i intelektualne dekadencije, jeste i treba da bude zadatak svih nas koji izučavanjem i profesionalnim opredeljenjem možemo da sa­gledamo posledice koje ovakav izbor širokih masa, pre svega naše mladosti, može da očekuje! Meni sve to predstavlja izazov i podstrek da delujem u okviru svog polja -polja umetnosti i da promovišući prave vredno­sti, ukažem da može i drugači­je i bolje, i lepše. Klasici se ljudi okrenu ili ih zainteresuje tek u poznim godinama. Na meni i mojoj generaciji je da upravo mlade ljude osvojimo, kao ver­nu publiku i da njihovu potrebu za muzikom utolimo kvalitetni­jim interpretacijama. Danas je pred nas postavljen jak izazov, i mislim da sam spremna da ga prihvatim, ako će to bitno uticati na interesovanje naše mladosti. U svakom slučaju, mislim da se muzički žanrovi sve više pribli­žavaju jedni drugima, crpe in­spiracije iz istog izvora i da ćemo i jednom momentu svi, zapravo, insistirati samo na kvalitetu.

Imaju li mladi prilike da pred­stave svoj talenat i rad?

Prilika, koja je danas pružena većini mladih ljudi da se iska­žu, zaista postoji. Uticaj možda neće biti onoliki, kakav očeku­ju, kao što je to slučaj sa ma­smedijima. Ali mladi umetnik mora da bude svestan slobo­de svog izbora. Ukoliko ta pri­lika ne postoji, što je naravno moguće, umetnik mora da je stvori! Naša realnost je dru­gačija, ali mi klasičari imamo drugi zadatak. Mi se školu­jemo da bi afirmisali visoke vrednosti u umetnosti kojom se bavimo! Ja sam imala pri­like da se predstavim. Možda sam ja bila jedna od srećnijih, ali sreća prati hrabre. To jeste deviza za kojom se treba voditi kroz umetnost i stvaralaštvo. Dakle, realnost je takva kakva je, ali život od nas zahteva da budemo optimisti u nepresta­noj borbi za lepo i vredno.

Kakvi su Vaši planovi za bu­dućnost?

Plan je uvek jedan, da nastavim sa radom, da se unapređujem, obogaćujem svoje sviračko umeće. Da pored toga, konti­nuirano proširujem svoje vidike. Želim da svojim ličnim primerom doprinesem afirmaciji harmoni­ke kao instrumenta u klasičnoj muzici i da time doprinesem razvoju naše kulture. Želim da mladim ljudima budem ono što su meni bile starije kolege. Za­hvaljujući svojim aktivnostima i takmičenjima, danas imam pri­liku da nastavim studije u ino­stranstvu. Ono što sam na tim takmičenjima pokazala, izazva­lo je određeno interesovanje i otvorilo mi nova vrata i neke nove puteve. Takođe želim da se usavršavršavam i u kamer­noj muzici. Grupno muziciranje je nešto što mi donosi mnogo radosti, a saradnja sa drugim ljudima i uživanje u muzici su posebna vrsta zadovoljstva.

Rekoh, da je nakon želje za usa­vršavanjem, želja za deljenjem znanja i savladanog jednako jaka. Moja velika želja je da se kasnije, po povratku, ostvarim i kao pe­dagog i da podelim sve ono što znam. To bi bio moj dar i zahval­nost sredini iz koje potičem.

Trenutno se preispitujem, ali se moji planovi za budućnost svode na odluku da li da živim i nastavim rad u svojoj zem­lji ili da svoje studije i ambici­je ostvarim na nekim drugim, novim mestima. Interesovanja i ambicije, vuku me da preko­račim u novi spektar i oprobam mogućnosti preko, a neki gla­sovi u meni govore da treba da ostanem u svojoj zemlji i da baš tu u zajedništvu sa svojim jastvom rastem dalje u svakom smislu. Danas, čini mi se da je ljubav prema svom i želja da to učinim boljim, jača. Šta će se sutra biti u mojoj glavi, nisam sigurna, ali jedno znam – moji planovi biće moj izbor.

Autor: Nikolija Bogdanović

Andrijana 3

Andrijana Anastasijević

Osećam se odgovorno da podignem četkicu protiv onoga što su boli moje duše i što nije pravda.

Prva nagrada na ovogodišnjem, 57. Oktobarskom likovnom salonu u Leskovcu, dodeljena je Andrijani Antanasijević za umetničko delo Dno, jednoglasnom odlukom žirija. Stanje kulture je nepresušni izvor inspiracije mlade umetnice. Njena dela nose snažnu poruku i mogu se tumačiti kao krik savremene umetnosti koja provocira recipijenta da se probudi i dela.

Izložba jesenjeg Salona je najstarija i najznačajnija kulturna manifestacija u oblasti vizuelnih umetnosti u Leskovcu. Događaj tradicionalno organizuje Leskovački kulturni centar pod pokroviteljstvom lokalne samouprave. Na ovogodišnjem Oktobarskom salonu izložena su 42 dela, radovi tridesetoro umetnika iz Jablaničkog okruga.

Andrijana je za naš časopis “Bez limita” govorila o pokretačkoj snazi umetnosti, aktivizmu kroz umetnost i teškom položaju umetnika na rubu egzistencije.

Dobitnica si značajne nagrade u domenu likovne umetnosti, Oktobarskog likovnog salona za 2019. godinu? Kakav je osećaj biti zapažen i priznat u rodnom gradu?

LKC za mene predstavlja početak mog stvaralaštva i prve nagrade koje sam tamo osvajala 2006, 2007, 2008 na svetosavskim likovnim konkursima. Nije slučajno da ova nagrada dolazi u onom trenutku mog stvaralačkog kolebanja. Nije lako raditi fizički posao i imati snage da stvarate, kao i inspiraciju. Što se konkretno priznanja u rodnom gradu tiče, mom srcu je ovo najveća nagrada ikada. Sećam se da sam dok sam bila u osnovnoj školi odlazila na oktobarske likovne salone i kontemplirala u delima i imenima autora, pitajući se da li će nekada pored mog imena stajati to – slikarka. Tako da je, kao sto sam i ranije pominjala, LKC za mene alfa i omega.

Veliki renesansni stvaralac Leondardo da Vinči je upamćen po rečima da stvaralac dobija inspiraciju iz nebeskog izvora, iz koga svi potičemo. Šta tebe inspiriše na stvaranje?

Činjenica je da iz Njega svi počinjemo u Njegovo se carstvo na kraju i vraćamo. Mene na stvanje podstiču moje unutrašnje emocije i stanje u društvu. Ovo što ću reći zvučaće vam kao otrcana fraza, ali zaista mislim da se kao društvo duboko batrgamo u mulju koje se nalazi na “Dnu” − što i jeste naziv mog dela. Mislim da smo kao društvo ogrezli u besu i pogrešnim vrednostima. Tu pre svega mislim na materijalne stvari od kojih sve počinje.

Da možeš jednim potezom četkice da promeniš svet, šta bi učilila?

Izmamili ste mi osmeh ovim pitanjem posebno. Volela bih da se ljudi okrenu Svetom pismu i da se njega pridržavaju, već bi bili u Raju, sve i da ne veruju u Boga. To je učenje ljubavi. Dakle, dala bih svetu ljubav, da mogu.

Stvaraš u sferi društveno angažovane umetnosti. Može li umetnik svojim delima promeniti stanje svesti u društvu?

Ne znam ni sama odgovor na ovo pitanje. Često se osećam kao Don Kihot zbog toga, ali valjda drugačije ne umem, tako da četkica meni dođe kao mač. Verujem da je ovo pametan narod. Sa druge strane, osećam se odgovorno da podignem četkicu protiv onoga što su boli moje duše i što nije pravda.

U našem ranijem razgovoru govorila si o teškom položaju umetnika/ca u Srbiji i istakla da pored dva završena mastera sa najvišim ocenama, radiš u jednoj fabrici. Koji je način da se takvo stanje promeni?

Da, kao što sam gore i pomenula, raditi težak fizički posao oduzima vam najviše od stvaralaštva. Takođe, veliki je ponos pripadati radničkoj klasi i jesti radnički hleb – verujem da od njega može da bude slađi samo umetnički hleb. Ne vidim rešenje za gorepomenuto stanje, čak i u tim fabrikama nikome nije potreban neko ko će pridikovati i buniti se. Ono što se tamo ceni je da ćutiš i radiš i ono što primećujem jeste da su ljudi ogrezli u strahu za parče hleba. Mi smo mnogo naplašen narod i u tom strahu smo spremni da sve uradimo jedni drugima, to je ono što me najviše zaboli, što smo izgubili ljudskost. Što se mene konkretno tiče, imate moje obećanje da od slikarstva nikada neću odustati. Život je kratak, umetnost duga.

Autorka: Jelena Jocić

Intervju u celosti preuzet iz Elektronskog časopisa BEZ LIMITA

Fotografije preuzete sa Facebook-a